The discussion with Biljana in “Nova Makedonjia” on hybrid warfare in the Balkans is also available on the PCNEN website in Montenegro. 

Intervju Biljane Vankovske sa Vassilis K. Fouskas, profesorom međunarodnih odnosa na University of East London, osnivačem Journal of Balkan and Near Eastern Studies (Routledge) koji od 1998. izlazi osam puta godišnje.

Biljana Vankovska: Da li balkanske zemlje posjeduju potencijal za zajednički odgovor na migrantsku krizu, imajući u vidu njihove različitosti po pitanju mnogih problema?

Vassilis K.Fouskas: Da, posjeduju i sada je pravo vrijeme da ostave razlike po strani. Pitanje izbjeglica je sada mnogo važnije. Učešće u ovome je mnogo važnije u smislu ljudskih života i mira u regiji. Uopšte ne cijenim tursku neo-imperijalističku modu, niti način na koji se bori sa pitanjem izbjeglica. Takodje ne cijenim niti hipokrizni stav Njemačke i Evropske Unije, koje su se dogovorile sa Turskom, a onda nisu ispoštovale dogovor. Turska je u pravu u tvrdnji da dogovor iz 2016-e nije ispoštovan, pošto je nedovoljno novca isporučeno i odobravanje viza nije pojednostavljeno.

Turska sada koristi izbjeglice, i ne samo izbjeglice: odredjen broj kriminalaca i džihadista je uključen medju talase izbjeglica, način na koji Turska pregovara sa NATO-om i EU kako bi joj pomogli da se izbori sa Rusijom, Asadom i Iranom u Siriji i da zadrži svoje zone u Siriji, pri tome rješavajući kurdsko pitanje u toj oblasti. Sve se vrti oko toga: hibridno ratovanje. Ali mi ne bismo smjeli zaboraviti ljudsku dimenziju ovog problema. Grčka i Bugarska griješe zatvarajući svoje kopnene i morske granice protiv nevinih ljudi, mada, kako sam već ranije istakao, oni nisu svi nevini.

Ono šta bi trebalo uraditi je, kao prvo, kontrolisati granice i pažljivo izvršiti registraciju (selekciju, deselekciju) izbjeglica u skladu sa medjunarodnim i EU zakonima, zatim izgraditi privremene gradjevine/strukture koje će obezbijediti ljudske uslove za izbjeglice/migrante. Kao treće, omogućiti im dalje putovanje sjeverno od Balkana (Austrija, Njemačka, Belgija, Holandija, Skandinavija) gdje oni u stvari i žele da idu. Izbjeglice ne žele da ostanu u regiji Balkana. Oni žele da se smjeste u razvijenim EU državama.

Ovo bi bila medjusobna saradnja balkanskih zemalja oko koje se lako mogu složiti. Njemačka i ostatak EU moraju snositi punu odgovornost za svoje postupke svih ovih godina, uključujući siromaštvo koje su uzrokovali u Grčkoj i na Balkanu, a koje je uništilo njihov kapacitet da se suoče sa ovakvim hitnim pitanjima. To je razlog zašto se balkanske zemlje trebaju usaglasiti i saradjivati. Možete li i zamisliti grčku Četvrtu armiju u Trakiji koja se suočava sa milion izbjeglica koji pokušavaju preći granicu? Da li ćete pucati na njih? Ne. Ali to znači rat izmedju Turske i Grčke, jer će Grčka zatvoriti pristup preko Egejskog mora, Turska će se osvetiti, i tako dalje.

BV: Da li Vi smatrate da je opasnost za Balkan da se pretvori u parkirno mjesto (geto) za milione migranata koji su ostavljeni pred vratima zapadne Evrope?

VFK: Da, svakako. To je njemačka i, u odredjenoj mjeri, NATO politika. To je jedan od razloga zašto NATO i Njemačka podržavaju Dejtonski sporazum, prodan kao ‘dogovor za postizanje mira’ na Balkanu da se završi bosansko-srpska agresija. Pravi razlog je da se talas izbjeglica zaustavi na Balkanu i etnički pretvore regiju u geto, kao što Tolis Malakos tvrdi u izvrsnom članku objavljenom u Journal of Balkan and near Eastern Studies još 1999-2000, kada je pisao o NATO ratovanju za Kosovo.

Stvarajući etničko-religijske enklave na Balkanu i sponzorišući ih na mnoge načine, uvrstili su ih u regiju, odvratili njihovo kretanje dalje u Evropu i transformisali u potrošače kroz pozajmice iz njihovih banaka. To je evropski model za Balkan. I njegov dvojni karakter neo-kolonijalistički i rasistički prikrili su humanitarnim pričama.

Naravno, ovo nije jedini razlog zašto je Bosna stvorena ni iz čega. To je takodje rezultat Amerike da kontroliše njemački uticaj. U isto vrijeme, Bosna predstavlja NATO-ov zaostatak prilikom njegovog širenja istočno protiv Rusije – bilo je nemoguće da se područje ostavi pod kontrolom Srbije, koja je vidjena kao ruska klijentelistička država ili pod kontrolom Hrvatske, vidjene kao njemačke klijentelističke države. Slučaj sa Kosovom je vrlo sličan, I nema nikakve veze sa ljudskim pravima Albanaca tamo. Desilo se samo to da se nekoliko puta u istoriji geopolitički planovi imperijalističkih sila preklope sa drugim uslovima, kao što su domaći nacionalni planovi itd. Isto se dešava i po pitanju imena za Makedoniju.

BV: Već neko vrijeme ostrvo Lezbos predstavlja dom za 19 hiljada migranata i izbjeglica. Koji su najveći izazovi za lokalno stanovništvo i vidite li izlaz za obe strane?

VFK: Interesanto je što me pitate za Lezbos. Kao prvo, Lezbos je jako udaljen od Sirije, to je ostrvo na sjeveru Egejskog mora. Bolja opcija za tursko-sirijske putnike bi bila da se sirijske izbjeglice pošalju na Dodekane ili Rodos. Ali ovo se ne dešava. Zašto? Imam razloga da vjerujem da je to zbog medjunarodnog kapitala uloženog u masivne hotele i turizam tamo, koji odbija takav potez.

Posmatrajmo sada situaciju na ostrvu. Lezbos ima, u ovom trenutku, skoro 22 hiljade izbjeglica – pravno oni su “migranti” ili “ tražioci azila, ali to nas ne bi trebalo zabrinjavati, jer su svi sporazumi i Dablinski proces “mrtvi”. Lokalna populacija broji oko 70 hiljada stanovnika. Izbjeglice žive u jako lošim, oskudnim uslovima. Kamp u selu Moria ima kapacitet 2000 kreveta, a skoro sve izbjeglice su tamo.

Ozbiljna je tenzija medju lokalnim stanovništvom. Kada su prve izbjeglice pristigle, lokalni stanovnici, čiji su preci takodje stigli kao izbjeglice iz Male Azije, su ih toplo dočekali: ponudili su im sklonište, hranu, društvo, sve što je bilo u njihovoj moći. Ali talasi izbjeglica su nastavili, nakon kratke stanke, prateći sporazum Njemačke i Turske u martu 2016. Tada je lokalno stanovništvo počelo osjećati pritisak. Sada je to isto lokalno stanovništvo Lezbosa, imajući u vidu tenzije izmedju Turske i Grčke oko Egejskog mora i Kipra, počelo vidjeti izbjeglice kao Erdoganovog Trojanskog konja za stvaranje islamskih enklava na ostrvima u cilju da ih koristi protiv grčke političko-etničke povezanosti.

Ne treba mnogo vremena da se stvari promijene. Uloga nevladinih organizacija, posebno Frontex-a, nije pomogla. Njihov cilj, skriven iza humanitarne priče tipične za neo-kolonijalizam od završetka Hladnog rata- je da spriječi izbjeglice da napuste ostrvo i stignu u kopnenu Grčku, odakle mogu dalje u Evropu. To je stvarnost.

Istakao sam izlaz u odgovoru na prvo pitanje. Moja solucija obuhvata i humanitarne i sigurnosne brige za obje strane  – izbjeglice i lokalno stanovništvo. Tu je postoji samo jedna značajna prepreka koju treba  prevazići: zavisnost balkanskih država o NATO-u i EU. Imperijalizam je oduvijek bio dobar u “zavadi, pa vladaj”. Strategija koju ja predlažem može uspjeti jedino ako balkanske zemlje saradjuju.

BV: Kakvoj podršci i pomoći se Grčka nada? I kakav je rizik od prelijevanja prema Makedoniji?

VFK: Za sada, samo novcu. Ali ovo nije sigurno. I ako novac stigne u Grčku, mi nećemo biti u situaciji da znamo kakvim su vezama povezani. Državne elite ne objavljuju ove tipove dogovora. Ali svakako mnogo stvari zavisi kako će grčka diplomatija kapitalizovati konflikte sa drugim elitama NATO-a i EU zemalja, a posebno sa turskim elitama.

Pogrešno je vjerovati da je Turska država sa koherentnom organizacijom bez kontradiktornosti. Na primjer, tamo je moćna anti-NATO i pro-rusko/evroazijska nesloga koja gura prema savezu sa Moskvom. Mnogi ljudi ne znaju ništa o tome. Tako da se nadam da razumijete, ne mogu odgovoriti sa sigurnošću na prvi dio pitanja, jer mnogo stvari zavisi od nepredvidivih poteza sa različitih strana.

Što se tiče situacije u Sjevernoj Makedoniji, imam direktan odgovor. Izbjeglice ne žele da ostanu u Grčkoj, Sjevernoj Makedoniji ili bilo gdje na Balkanu. Jedino središnje EU zemlje, naročiti Njemačka i Austrija žele to. Ali situacija bi mogla biti kritična za Makedoniju i ostale balkanske zemlje ako ne bude dogovora izmedju Turske i Rusije u vezi sa Sirijom, a Grčka i Bugarska nastave da blokiraju selekciju/deselekciju migranata-izbjeglica, odbijajući da otore put sa njihovih teritorija i u dogovoru sa ostalim susjednim zemljama koji sam predložio.

BV: Kakav bi mogao da bude efekat migrantske krize na grčko-turske odnose, odnose članica EU i EU u cjelini?

VFK: Kako ja to vidim, sve zavisi da li će Rusija i Turska naći zajednički teren za saradnju oko sirijskog pitanja. A i ako ostvare dogovor, to će biti kratkog vijeka. Rusija će nastaviti podržavati Asadov režim, Kurdsko pitanje će ostati neriješeno i ostaci Al Kaide će i dalje djelovati u Siriji i drugdje. Postoje izvještaji da turska milicija koja se bori u Libiji nisu turski vojnici, nego različite frakcije Al Kaide koje je Turska naoružala.

Ne smijemo zaboraviti da je Turska snažno ojačala u poslednje dvije decenije i smatra se, zajedno sa Brazilom, Juznoafričkom Republikom i ostalim manje važnim državama, zemlja sa srednjim prihodom u razvoju. Turska ekonomija se trenutno suočava sa hiperprodukcijom i izvoz je veoma bitan. Turske banke nisu aktivne samo u Centralnoj Aziji, na Bliskom istoku i na Balkanu, nego i u Africi. Turska je formirala EEZ (Exclusive Economic Zone) sa Libijom, a na račun grčkih interesa. Ovo nije zato što je pretrpana i zahtijeva širenje i jurisdikciju izvan svojih granica.

Rat jeste i ostaje u osnovi imperijalistička stvar. Sada, ako dodje do konflikta izmedju Grčke i Turske, postoji mogućnost da bude lokalizovan i traje nekoliko dana, pri čemu se neće riješiti nijedno pitanje, uključujući pitanje izbjeglica. Takodje je moguće da će uključiti više zemalja u regiji i šire, u kom slučaju govorimo o totalnoj katastrofi i ne želimo ni da ramišljamo o tome.

Suvišno je da dodam, EU će prestati da postoji u formi u kojoj je danas. Tako da je povratak u 1914, nešto o čemo ne želimo da razmišljamo.

BV: Možete li napraviti usporedbu izmedju današnjih dogadjaja i migrantske krize 2015/16-e, u smislu  humanitarne i sigurnosne perspektive. Takodje ste pomenuli upotrebu izbjeglica od strane Turske kao oružja da se izbori za svoje ciljeve. Možete li to bolje objasniti?

VFK: Da, mogu i mislim da se može napraviti poređenje. Prva izbjeglička kriza se desila kada se odigravala kriza u eurozoni, koja se desila kada i kapitulacija Sirize, prativši referendum u julu 2015. U to vrijeme svi su bili zauzeti ekonomijom i niti Grčka niti evropske zemlje nisu shvatile problem izbjeglica kao ozbiljno humanitarno i sigurnosno pitanje od velikog značaja za budućnost Evrope. Ali je to znala Erdoganova Turska zato sto tursko učešće u sirijsku krizu datira odavno, još od početka 2010-2011.

Moram reći da su različite agencije sa Zapada odigrale vrlo pakosnu ulogu u Turskoj, pokušavajući da prekinu Erdoganov projekat da uništi Kemalistički mehanizam, moćnu borbu koju je Erdogan dobio, jačajući svoj autoritativni stisak na državu i društvo. Svi trebaju razumjeti da Zapad nije nevin u tome kako je Erdoganov režim postao to što je u Turskoj. Erdogan i njegova vladajuća grupa su oduvijek bili svjesni činjenice da izbjeglice mogu biti korištene kao oružje u hibridnom ratovanju protiv Evrope. Erdogan takodje salje izbjeglice na Kipar, na sjeverni dio koji je okupiran od strane Turske od avgusta 1974, nakon dvije uzastopne invazije na ostrvo. (Grčka) Kiparska vlada u južnom dijelu je nedavno zatvorila granice da odvoji turski sektor od medjunarodno priznate Republike Kipar, sa obrazloženjem da je to zbog korona virusa. Tako da, sve u svemu, svako može jednostavno vidjeti kontinuitet turske strane da koristi izbjeglice kao oružje, dok je Evropa, sa druge strane, tek nedavno počela uvidjati isto. Dogovor izmedju Njemačke i Turske iz 2016, koji je protiv medjunarodnih i ljudskih prava, nije uspio jednostavno zato što nikakav dogovor ne može pridobiti političku volju ratoborne države da koristi migracije nenaoružane populacije kao osnovu da zadovolji svoje ciljeve. 

Prevela sa makedonskog: Vesna Fouskas

Read article on PCNEN